Iduće srijede u Hagu održava se vanredna sjednica OPCW-a, Organizacije za zabranu hemijskog oružja, sazvana na insistiranje Moskve, „kojoj se očito žuri u utvrđivanju faktičkog stanja u aferi `Skripalj`” (SDZ). Žuri se i onima koji su pokrenuli novi turnus diplomatskih sankcija protiv Rusije prije bilo kakvog stava OPCW-a – Vašington je u petak najavio novi odgovor na najnoviji ruski odgovor.
Evropljani, sa članskom kartom EU i bez nje, dobro došli na klackalicu bezumlja!
Kao što sam Skripalj postaje nevažan u žustrom pokretu u kom se trenutno nalazi globalni diplomatski aparat, isto se može dogoditi i OPCW-u kad njegovi predstavnici u sredini između dva Uskrsa objave svoj preliminarni izvještaj.
Jer, koliko god su bojni otrovi u međuvremenu postali hemijski raznovrsni i kreativni, politički razgovor o njima je, ako se gleda tip upotrijebljenog vokabulara, jednostavno saštrikan – ili ih je neka strana koristila, ili nije; ili laže, ili ne laže.
OPCW-u tako ovog trenutka stoje na raspolaganju samo tri moguća odgovora: a) kriva je Moskva; b) kriv je neko drugi; c) nemamo pojma (treba nam više vremena).
U slučaju najvjerovatnijeg odgovora pod „c” situacija se samo odlaže do novog termina, ali politički relevantna suma odgovora opet ostaje ista – ili je Moskva, ili neko drugi, ili se nikad neće saznati.
Ne očekujući „a” ili „b” ni brzo, ni ikada, evropski relevantan Zapad – SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka – već je preventivno proglasio i sproveo u djelo dodatne diplomatske sankcije protiv Rusije, Amerikanci čak najavili nove iduće sedmice.
Ono što je naročito depresivno je da ni druge dvije mogućnosti ne bi spustile međunarodnu tenziju. Recimo da OPCW u srijedu kaže kako se „trag nalogodavaca može pratiti u Moskvu” – šta će onda Zapad napraviti? Već su kaznili Moskvu prije nego što se znalo stanje stvari. Da li to onda znači da je više neće kažnjavati, ili da će tek sad zapravo?
Pretpostavimo da Organizacija za zabranu bojnih otrova kaže da je „b”, neko drugi. Hoće li to značiti da Zapad povlači poslednju rundu „diplomatskih mjera”, po svojoj prirodi sankcija, na djelu od prošlog ponedjeljka? Da će se izviniti?
Naravno da neće, ne bi bilo ekonomično. Neke vlade, kao na primjer njemačka, već su se osigurale za taj slučaj, izjavljujući da se poslednje „diplomatske mjere” ne sprovode samo zbog Skripalja, već i zbog ruskih sajber napada, kao i odbijanja ruske kooperacije oko Krima i istočne Ukrajine.
Osim toga, konstatacija da je Skripalja otrovao „neko drugi” pretpostavljala bi nagovještaj ko je taj mogući drugi – London, CIA, Kijev, neko s Baltika, davni KGB-prebjezi bez domovine i smisla, neki lični Skripaljev neprijatelj iz obavještajne zajednice.
Čak i u tom hipotetičnom, za Rusiju optimalnom scenariju, stručnjaci OPCW-a bi opet spali na pretresanje gore spomenute formule: a) MI-6; b) neko drugi; c) nemamo pojma (treba nam više vremena).
Ko truje? No idea!
U kakofoniji izuzetnih glasova prošle sedmice, u smislu važnih i relevantnih osoba koje polako ali sigurno vode Zapad ka vojnoj konfrontaciji s Rusijom, izdvajaju se tri izjave – američkog ministra odbrane Džejmsa Matisa, britanskog šefa diplomatije Borisa Džonsona i predsjednika njemačkog Bundestaga Volfganga Šojblea.
Sve izjave se odnose na najnovije zaoštravanje Zapad–Rusija povodom afere „Skripalj”.
Matis: „NATO je ponovo pokazao da je relevantan”. Džonson: „Rusi su potcijenili naš odgovor”. Šojble: „Možda će Englezi sad odlučiti da ostanu u EU, kad su vidjeli kako ih bezrezervno podržavamo”.
Te tri izjave odaju konstrukciju sadašnje krize, njenu unutrašnju mustru: NATO se osjetio zanemaren i „nerelevantan”, pa je zajedno sa Londonom, koji traži način da ostane u EU i istovremeno sačuva ponos, upotrijebio aferu „Skripalj” ne bi li pojačao eksplozivnost rusko-zapadnih odnosa.
Ukratko: EU se dodvorava Londonu, London koristi NATO, NATO pati jer ga svaki miran dan košta samosvijesti.
Politički teatar koji trenutno gledamo ima veze s time da se NATO-u nađe nešto da radi. Ona je privilegovani nezaposleni u Evropi rastuće nezaposlenosti.
Proširenje na istok je bilo zabavno, ali je nepravedno zaustavljeno u trenutku kad se činilo da je Alijansa među sobom već raspodijelila vezove i vile na Krimu. Srbija je 1999. kapitulirala nakon samo 78 dana, pa je NATO ponovo imao previše slobodnog vremena. U Iraku je NATO izvorno dosta učinio, ali sad je situaciju tamo preuzeo netransparentan broj novih igrača.
Borbu protiv terorizma u principu vode nacionalne policijske snage. Hoće li neki islamski fanatik pobiti 150 ljudi u Parizu, za NATO formacijski nije relevantno pitanje.
Sankcije protiv Rusije 2014. su bile zvjezdani trenutak NATO diplomatije, ali Rusija je ne samo ostala na nogama već preko bliskoistočne politike i strateškog prijateljstva sa Iranom i Turskom, čak i popravila svoj međunarodni status. To za NATO u krajnjem efektu znači kao da nije uopšte kažnjena – Moskvu mora da boli, mora vidljivo da je boli!
NATO se dosađuje. Ko ga voli, dobaciće mu neki rat, makar mali, makar samo kao dosjetku koja se zahuktava, vrti i okreće, da bi jednog trenutka bila zaustavljena mudrom odlukom zapadnih lidera – ali samo ako Rusi već jednom pokažu da se boje, ako daju znak da su ranjeni u svakom mogućem simboličkom i realnom smislu.
Kako u ruskoj prirodi nije da pokažu da se boje, posebno ne onda kad se boje, NATO ide dalje.
Ginter Ferhojgen: „Nije bilo tako davno da su Amerikanci i Britanci svjesno i namjerno slagali čitav svijet da bi opravdali rat u Iraku”.
Zlo i naopako za one koji u politici pamte više od, recimo, deset godina, koji dosađuju s paralelama i podsjećaju na krive odluke u dalekoj prošlosti od dvije decenije.
Posebna nevolja je da se u tim slučajevima radi o izuzetnim glasovima u gornjem smislu, ali bivšim, o „penzionerima” koji su progledali kad su sišli sa vlasti, pa sada kao patolozi sve razumiju, ali ništa više ne mogu.
Ginter Ferhojgen, bivši potpredsjednik Evropske komisije pod Barozom: „Ova grupa za pritisak koja se formira oko Londona, ta prateća muzika, način na koji britanska vlada govori o Rusiji, ponašanje britanskih medija, ono što dolazi iz Amerike – to je više od eskalacije u jednoj dugoj svađi. To je početak teške internacionalne krize, za koju nisam siguran da se može držati pod kontrolom. Ona je puštena u pogon ne na osnovu pouzdanog znanja, već skače s pretpostavke na pretpostavku i to prodaje kao lanac dokaza. Pada u oči da se sve bazira na informacijama tajnih službi, a to je, jel` da, kao što svi znamo, jedan jako istinoljubivi svijet! Uopšte nije tako davno da su američka i britanska vlada svjesno i namjerno lagale kako bi opravdale napad na Irak”. (ZDF, 28. marta)
Vili Vimer, bivši potpredsjednik Parlamentarne skupštine OEBS-a, dugogodišnji CDU-ov glasnogovornik za bezbjednost u njemačkom Bundestagu: „Riječ je o politici visokog ratnog rizika koju London ne započinje prvi put u EU ili NATO-u. Iz Londona ne dolaze nikakvi dokazi, samo eskalacija koju London bezočno gura kroz NATO i EU. Najstrašnije je da polovina EU, uključujući njemačku vladu, aplaudira. Kad u Moskvi ne bi sjedio racionalno agirajući Putin, Evropa bi, s obzirom na ratnu strast koja trenutno vlada na Zapadu, izgledala sasvim drugačije”. (Televizijski kanal MRD, 27. marta)
Gerhard Šindler, bivši predsjednik njemačke informativne službe BND (Bundesnachrichtendienst): „Nema elemenata koji omogućavaju zaključak o pouzdanoj ruskoj odgovornosti za slučaj `Skripalj`. Trenutna dokazna situacija nije tako robustna kako bi primijenjene mjere prema Moskvi željele da vjerujemo”. (MRD, 27. marta)
Ako već govorimo o bivšima, bio je to američki general u penziji Kolin Pauel, Bušov šef diplomatije 2002–2005, koji je u februaru 2003. mahao u UN ampulom antraksa kao pouzdanim dokazom da irački diktator Sadam Husein posjeduje hemijsko oružje za masovno uništenje.
Sadam, kako se pokazalo, nije imao ni kapsulu cijankalija za vlastitu upotrebu.
Kad Ferhojgen danas podsjeća na tu epizodu američke politike, to na pozadini ostrašćene britanske diplomatije izgleda kao da progovara o događajima od prije sto godina; sram ga bilo ko se sjeća.
Na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji prošlog februara, britanska premijerka Tereza Mej je održala izvrstan govor, u kome je sve rekla, praktično najavila slučaj „Skripalj”: „Mi smo globalno orijentisana zemlja”; „Mi smo u NATO-u drugi po izdvajanju za odbranu”; „Naš plan je da transatlantskom partnerstvu udahnemo novu dinamiku”; „Saradnja sa EU prevashodno u oblasti bezbjednosti – ali samo ako se kroz nju jača NATO”.
Treba li biti paranoičan pa doći na ideju da je London malo poradio oko slučaja „Skripalj”, ne bi li ubrzao primjenu britanskog kataloga kriterijuma za saradnju sa EU?
Da ratni bubnjevi iz Londona počinju da tjeraju krv u oči Zapadu, a Zapad sa svoje strane čitavoj Evropi, dobro ilustruje pritisak što ga oni koji su u najnovijem talasu protjerali ruske diplomate (NATO, 19 zemalja EU, sedam van EU), vrše na one koji nisu.
Recimo Austrija – britanski ambasador je vladi u Beču već uputio dva demarša u znak protesta jer Austrija nije proglasila dodatne sankcije. Oba puta je odbijen, piše Prese. Austrijska vlada se čak ne usuđuje ni da to kaže u zvaničnom saopštenju, već se krije iza anonimnih „izvora” i upetljava sa „istorijskom ulogom mosta između Istoka i Zapada”.
Pritisak medija je još strašniji, da čovjek ne povjeruje koliko se uglednim novinarima uglednih evropskih medija žuri da kontinent gurnu u spiralu eskalacije otvorenog kraja sa Moskvom. U poređenju s tim, ratne trube srpskih i hrvatskih medija iz 1989–91. su ništa, vježbe civilne odbrane u dječjem vrtiću!
Pri tome je interesantno da što medij više važi za „lijevi”, u smislu da zastupa postmoderno nasleđe lijeve, progresivne humanističke inteligencije (u Austriji Profil, Standard, ORF), tim je agresivniji u konstataciji kako postoji urgentna potreba da se svi, čitava Evropa, čitav slobodni svijet, ujedini protiv Moskve, pa šta bude!
Društvene mreže takođe imaju svoju ulogu u ritualnom nanošenju ratničkih boja. Na primjer, austrijski novinar Norbert Mapes Nidik je na svoj fejsbuk nalog stavio Ferhojgenov intervju za ZDF. Poruka: obratiti pažnju, ako nastavimo, tuda idemo.
Na to se javila prijateljica s komentarom kako je „i inače neukusno proglašavati sankcije na dan kad Rusi sahranjuju mrtve iz požara u Sibiru”, a odmah iza nje Volfgang Išinger, njemački diplomata, voditelj Minhenske bezbjednosne konferencije, čovjek koji je u februaru ove godine moderirao nastup Tereze Mej.
Išinger: „Neukusno? Pitajmo porodicu Skripalj koliko je za njih neukusno trovanje, kao i, usput rečeno, potpuno mekani zapadni odgovor s protjerivanjem, zato što kao mjera ostaje na čistom diplomatskom nivou”.
Za početak, treba se vratiti u praistorijsku 1964. godinu kada je Kjubrik snimao film „Dr Strangelove”. Tamo američki „general Riper” (bukvalno: general Cjepač) zaobilazi sve sigurnosne instance i šalje flotilu nuklearnih bombardera na Rusiju.
Kad Riperov aistent, „kapetan Mendrejk” iz britanskog RAF-a shvati da mu je šef poludio, počinje bitka za spas ljudske rase.
Smireno, hladnokrvno, emotivno ranjivo, britanski kapetan kroz pola filma radi na tome da poludjelom „Cjepaču” odvuče pažnju, da ga zaigra i nekako dođe do koda kojim će vratiti bombardere. Nije uspio, ali je umro pokušavajući; herojski, pored automata za „koka-kolu”.
Ovog puta, „Riper” i „Mendrejk” rade sinhronizovano, na istom zadatku.
VESNA KNEŽEVIĆ,
dopisnica RTS iz Beča